Noć je mračna ali ne i tiha. Kako kada… ovisi što je u nama. Ovisi kako vidimo vanjski svijet, ipak je on oličenje onoga unutra.
Kaciga je ležala nepomično pored nogu u oklopu. U daljini je sova pitala viteza što misli o životu no nije se odazivao. Zadubljena glava gledala je u vatru i plamičke koji su plesali na laganom povjetarcu, prohladnom i upornom.
Život je bio poput istih tih vatrenih vražičaka – uporan i opasan.
Pune usne stisnule su se od gnjeva. Ratnik je znao da nije gotovo, ne nakon onoga što se dogodilo. Neprijatelj je ležao mrtav ali mržnja je uvijek rađala novu mržnju. Ovozemaljsku ili ne, ali odmazda uvijek dođe nepozvana. Ili ju zapravo sami zovemo? Tko bi znao…
Još jedan gutljaj piva je otišao u dno, čelično i pohlepno. Gornji dio oklopa odsjajavao je crveno žutu snagu suharaka kada se čulo nešto neočekivano. Jedna za drugom, isprva polako, a onda malko brže udarale su kapljice kiše u prsni oklop na podu. Dugačak sada vlažan mač ležao je naslonjen na njega. Učinilo se kao da ga zove, šapat je govorio ime. Umor je bio pregolem, a noć je bila varljiva. Sjene svakako nisu pomagale, poskakujući u ritmu logorske vatre koja je grijala hladnu dušu ratničku.
Stvari koje si govorimo – nikada više. Bilo je to za dobru svrhu. Rat će donijeti mir. Život će pobijediti smrt. Kada to tako kažeš zapravo znaš da zvuči neopisivo, bezobrazno krivo i lažljivo. Nikada neće ljubav izrasti iz mjesta mržnje, niti će život zakucati iz srca probodenog.
Još su se vraćali trenuci tik prije smrti. Umorni zamasi mačevima, zvuk metala koji zvekeću, kletve i suze, gnjevne i razjarene grimase ljudi koji se igraju s vragom. Ali jedan je pao, brzo nakon čega je osjetio kako mu oštar metal prolazi kroz oklop i uzima život i dah. Trenutak koji niti jedan ratnik nije mislio da će doživjeti, no puna su ih bojna polja. Svi su oni mislili da mogu pobijediti smrt ali ona se samo nasmijala, jezivim i dugim smijehom. Poput pile koja reže ruku, svake sekunde sve dublje, isti taj smijeh uzimao je dušu neprijatelja. Ali kosac je nešto pustio iza sebe. Desert…
Osjetio je smrtni strah smrtnika. A to je bilo neopisivo opojno. Mršava figura je bila u sjeni, daleko iza vatre. Ratnik zna kada dolazi iduća borba. Osjeća ju u kostima i mora biti svjestan da može biti posljednja.
Pogled u plamičke odsjajavao je jezu. Iznad njih se ocrtavala figura pokrivena plaštom boje noći. Sramežljiv mjesec pomogao je da se vidi oštrica poput predskazanja – strašna i ubojita, gotovo neumoljiva. Oklop je zazveckao i kaciga je sjela na mjesto. Usne su bile crvene od bijesa, a ispod kacige zlatna kosa je pala na ramena…
Crna neman je čekala svoje. Miris života vonjao je poput ruže koja čeka svoju sporu smrt na suncu. Kucnuo je čas. Brže nego ijedan mač koji je susreo dočekao je zamah očajnog suparnika. Začuo se hropac i odmah zatim onaj isti jezivi smijeh… ne… nije moguće…
Glas kosca bio je u glavi ratnika. Igrao se s dušom i razumom, s svijesti i srcem koje je očajnički kucalo boreći se za idući udah. Zveket je bio zaglušujuć. Svaki udarac je bio pariran ali sve teže i teže. Teret straha bio je sve veći. Smrt je bila iza ugla no onda se dogodilo nešto što niti smrt nije očekivala. Mač je spušten. Iza plamena sakrila se figura drugačija nego što je smrt očekivala. Nestala je i odbljesak je nestao s njom. Oklop je pao na pod. Ramena kopča popustila je, iza nje pala je žičana košulja, na nju je mekano pala jutena košulja i konačno na mjesečini sjevnula je kaciga trenutak prije pada na pod… Nema obrane u teretu, nema spasa u nadi, postoji samo čistoća volje, čežnja života u kojem kola krv.
Iz kacige ispala je valovita žuta kosa koja je pala na meka ramena. Na desnoj strani dio kose nježno je pao na punu dojku prekrivajući njenu areolu. Pogled je uperen u suparnika stiščući istovremeno balčak mača. Mač podignut snažnom ljevicom dotaknuo je orošen nos. Njen vreo dah maglio se u prohladnoj noći. Vidjevši ranjivost djeve smrt je nasrnula neljudskom brzinom ali oštrica je presrela drugu. Zamahom posljednje snage izmaknula je smrtnosan udarac, a desnicom je podigla plamen vitlajući baklju ravno u mjesto gdje bi se nalazilo lice onoga koji je htio njen život.
Urlik koji se prožeo noći bio je nesnosan. Osjetila je kako joj curi krv iz ušiju i nosa no zadržala je fokus kako bi bodežom oko pasa završila borbu jednim britkim udarcem u tminu iza zapaljene kulise. Istog trena dim je zasukljao iz crne kukuljice i obje oštrice su pale. Oblaci su se razmaknuli kako bi mjesec mogao vidjeti što se dogodilo – uz vatru ležala je smotana tkanina i dvije oštrice. Desno od njih dva oka sklopljena ležala su skrivena iza guste kose okupane u mrljama krvi. No ispod meke kože kucalo je srce i dalje, a leđa su se nadimala boreći se kako bi vidjela dolazeće jutro…