Žamor se pojačava. Muzika ganja misli. Glava postaje košmar. Oluja na pomolu. Hoće li zidovi izdržati? Membrana svijesti drži demone podalje.
Svijest i savjest? Što je to što čini čovjeka čovjekom? Nije znanje – toga ima na pretek. Nije dobro ili zlo – toga ima na pretek. Osjećaji? Pravi osjećaji? Rijetkost. Razum? Imaju ga već i strojevi, ali ljudi često ne. Logika? I nju smo stavili u stroj.
Znati kako funkcionira tijelo, znati kako funkcionira glava. Svejedno napraviti grešku, istu. Opet i opet. Greška ili značajka sustava? Što nas čini humanima?
Često sam se pitao – što kada bi postigli savršenstvo? Upravo ono što kao ljudi ne bi smjeli nikada postići. Što ako to uspijemo – bi li i dalje bili ljudi ili bi postali roboti? Smiraj uma, organizacija misli, unaprjeđenje, do koje mjere? Gdje je granica – osim smrti? Što ako korigiramo sve što nije optimalno, što onda? Koji je razlog življenja?
Dodir? Opojan je! Emocije, luksuz nesavršenosti. Ljubav – neobjašnjiva. Spona koja nas štiti od smrti. Perpetualizacija našeg bića u eter. Trenutak kada se dvije duše spoje i ne mogu više jedna bez druge, je li to naše savršenstvo? Treba dvoje za jednu cjelinu. Razdvojeni po porodu, nikada kompletni osim u koitusu, fizičkom i mentalnom.
Na svemirskoj stijeni vrtimo se brzinom od 465 m/s, no ne osjetimo ništa. Ne vidimo zla koja se dešavaju, ne vidimo svako stablo koje padne, svaku osobu koja umre. Mnogi ne znaju što žele, što ne žele – samo jesu. Poput biljaka koje ovise o vanjskim utjecajima ali bez korijenja koje će ih držati sigurnima i zdravima. Uragan se vrti i raste, nadvija planetu. U njemu kosac odnosi duše, izgubljene i prikovane za ekran. Ne vide raj pored sebe, nemaju osjećaja za druge, hladni i sivi.
U sferi koja nije tu, u svijetu koji nije vidljiv nalazi se rješenje. Mašta, paralelne realnosti, naš um je svemir koji može sve. U teoriji svega, relativnosti i života, uvijek postoji šansa za uspjeh, postoji put koji će preokrenuti sve. Osoba, djelo, trenutak u vremenu. Kolektivna svijest kao jedna osoba? Individualnost nije nešto što odjenemo poput ruha već nosimo poput svojeg uma, duboko i usađeno ali svjesno. Nikada više pod opaskom zla, po koju cijenu?