Problem s malim problemom su dva problema. Prvi je što većina ljudi ne želi rješavati probleme, a drugi je što se mali problem ne čini velikim problemom. On to trenutno i nije, ali uvijek “preraste” u veliki problem.
Problem kod problema nije on SAM, već naš stav prema NJEMU.
Većina ljudi definitivno ima negativan stav prema problemu. No, stavimo negativnu retoriku na stranu – problem nije nikada primarna stvar, već ZAŠTO i KAKO je došlo do problema.
Ako vidimo neposlušno/neodgojeno dijete, zapravo imamo problem odgoja i /ili ono što dijete nauči kod kuće. Ako imamo problem depresivnog čovjeka imamo problem emotivno nestabilnog čovjeka. Ona stara ‘bolje spriječiti nego liječiti’ je uvijek točna, posebno u ovom slučaju. Razlika između uspješnih i neuspješnih ljudi nije IQ ili njihova pozadina, odgoj i mjesto rođenja – najveća razlika je njihova mentalna snaga i način na koji gledaju na svijet. To je s druge strane rezultat učenja, želje i mentalnog sklopa koji adresira sve što vidi oko sebe.
Prvi dio života ( adolescencija/mladenaštvo) nisam volio probleme niti izazove. Točnije, izbjegavao sam sve što je bilo teško i što je tražilo veći napor. Razlog zašto sam to radio je osim manjka mentalne snage i znanja svakako bio i taj što nisam imao neki viši cilj u životu. Kao dijete pod utjecajem ste onoga što vidite oko sebe (kolege učenici, učitelji, roditelji, društvo) i u pravilu smo okruženi mediokritetom.
Sustav koji ne mari za ljude stvara ljude koji ne mare za druge ljude. Ta opća melankolija evidentira se poznatim kukanjem, pretjeranim kavama i lošim općim mentalnim stanjem potpomognutim krivim informacijama (ili manjikom kvalitetnih informacija). Ljudi često podignu obrvu kada se govori protiv obrazovnog sustava jer je to sve što imamo i sve što smo svi morali proći, ali on kao takav nije dobar. Daleko je od toga, a činjenica da veliku porciju svoga života provodimo u takvom sustavu (nekoliko godina vrtića + osam godina osnovne škole + četiri godina srednje škole i još četiri godina (i više) fakulteta, čini malo manje od dvadeset godina neke vrste sustava nad nama u prosjeku). Prosječni životni vijek u Europi je oko 77 godina, ako računamo da gotovo 20 godina bivamo uključeni u neku vrstu (obrazovnog) sustava onda je jasno koliko taj sustav ima utjecaja na mišljenje i stavove individue.
Kako promijeniti tu paradigmu?
Reprogramiranjem vlastita uma.
Gotovo da to izgleda kao da građevinar uzme rušiti prvotno kompletno dignutu konstrukciju i kreće raditi novu, iz temelja.
Boljeg načina gotovo da i nema.
U nekim situacijama korekcije ili djelomična rekonstrukcija će pomoći, ali to ovisi o čistoj sreći i lokalitetnim faktorima.
Ono što se može sa sigurnošću izvesti kao zaključke ove teme jest – mali problem uvijek rješavajte dok je mali, a ako to radite dobro onda ste uspješno reprogramirali prvu četvrtinu svog života kako bi ostale tri četvrtine mogli živjeti kvalitetnije od većine ljudi.