U eri smo kada čovjek nazaduje umjesto da napreduje.
Nikada nismo imali više znanja nadohvat ruke, ali nikada znanje nije bilo dalje od unutrašnjosti naših glava nego sada.
Ako se kojim slučajem i našlo u glavama, pažnja se izgubila, vrijednost znanja “ishlapila”, a mi smo se vratili starim, lošim rutinama.
Zbilja je točna uzrečica da smo u eri pametnih telefona i glupih ljudi. Kao i svaki mišić koji se ne koristi, on se izgubi. Tako je i s našim dragim umom. Onog trenutka kada smo odlučili da će stroj razmišljati za nas, nekako smo se “uspavali”.
Kada kažemo pametni telefoni kao da smo pridjevom ‘pametni’ aludirali na čovjekovu inferiornost u odnosu na tehnologiju i samim time s tim uređajima kompenziramo vlastite nedostatke. Čovjek je oduvijek bio vrlo povodljiv i prijamčiv na bilo kakve, poglavito loše, navike.
Iako nikada ne bih krivio alat nego gospodara istog, jako je tužno što danas mobiteli koriste nas, a ne mi njih.
Svaka društvena mreža ima samo jedan cilj, a to je produljiti naše korištenje iste tj. povećati vrijeme okupiranja pažnje njenog korisnika.
Ispostavilo se da je to puno jednostavnije nego što mislimo!
Uz male dopaminske hackove, notifikacije, zvukove, vibracije,…ljudi su postali ovisni o tim malim uređajima koji ih uvlače dublje u zečju rupu. Uz svaki idući susret ljudi i telefona/mobitela mi upadamo dublje u zamku i dalje od prirodnog puta života.
Ironično je da psihološke zamke koje vrebaju iz notifikacija i poruka koje primamo putem brzo osvježavajućih ekrana nisu uopće nove. Pametni telefoni i dalje koriste greške oko kojih se vrtimo, oko osnovnih ljudskih mehanizama poput ega, vlastitih nedostataka i traženja sreće (ili isprike zašto nismo sretni).
Čovjek je u osnovi prilično mazohističko biće – jednom kada ga ponese psihologija mase. U tom slučaju većina izgubi osobni identitet, osjećaj pravednosti, potrebu za opravdavanjem vlastitih akcija i pridružujemo se gomili. Ako je meni loše i njemu je loše onda je to normalno. Zašto mijenjati išta ako je to uvijek tako bilo?!
Zašto se truditi kada ćemo svi umrijeti?!
Pa što ako nekoliko sati provedem na mobitelu, ako mi je lijepo?!
Sve su to ispravni zaključci, iako pomalo zvuče kao trabunjanja nekog ovisnika: “Novci su da se troše na stvari koje te vesele.” “Nije krivo krasti, bitno je samo znati od koga ukrasti.”
Čovjekov um je uvijek u pravu unutar svojih zidina, ali isto tako treba s vremena na vrijeme provjeriti nisu li te zidine obrasle bršljanom, a štetočine se zavukle unutar svih tih vitica. Na sebi rijetko zamijećujemo promjene, to lakše vide drugi. A opet, zašto bi se ja razlikovao – ako su svi na mobitelima, zašto ne bi bio i ja i moja djeca?
Opasna je riječ normalno’ u današnje vrijeme, jer su se mnoge grozne aktivnosti i terori odvijali upravo pod tim sloganom ‘ovo je novo normalno’ ili ‘tako je bilo oduvijek’, “napravi to za druge!”… Zar ne?