Definicija paradoksa kaže da je to misao koja u sebi sadrži proturječnost (nekoj tvrdnji koja je općeprihvaćena ili nekom ispravnom zaključku). U ovoj kolumni želim govoriti upravo o paradoksu ugode.
Po definiciji ugoda isključuje njene suprotnosti – neugodnost, bol, patnju, nezadovoljstvo.
Za mnoge je cilj života sreća, a nju poistovjećuju s ugodom. Zamišljaju lagodni život pun benefita, užitaka, lijepih iskustava i slično. No kako se dolazi u tu poziciju?
Ako sagledamo tkaninu života ili bilo koje živo biće ono se sastoji od fluktuacija energije, gornjih i donjih granica boli i iskustava. Spektar svega od negativnog do pozitivnog. Dan, noć, život, smrt, lijepo, ružno. Ciklusi napetosti i opuštanja. Gotovo u pravilu, da bi mogli dodirnuti jedno, moramo poznavati drugo. Da bi bili pametni moramo biti glupi, da bi htjeli nešto naučiti moramo imati potrebu za time. Kada znamo što ne želimo stremimo onome što želimo. Kroz to trenje u životu mi brusimo vlastite vještine i osobnost kako bi bili sposobni izvojevati pobjede na nama bitnim bojištima.
Nema konačnog odredišta isto kao što nema konačnog stava. Stav u odnosu na temu limitiran je našim znanjem, a kako svijet i opća svijest ne miruju sve se uvijek mijenja. Odlično je načelo držati se svojih stavova i vjerovati u njih čvrsto ali biti sposoban i spreman otpustiti ih za nove stavove ako doznate nove činjenice. Blagoslov je biti svjestan vlastite gluposti i limitiranosti.
Isto tako sreća nije odredište niti cilj. Sreća se nalazi u pravilnim praksama i djelovanju ne u samom razmišljanju. Rast na bilo kojem polju donosi veliku količinu sreće, ne ugode. To vrlo često nije ista stvar.
Bez teških situacija ne napredujemo. Iz ugode nema napredovanja. Ugoda je nešto što nema funkciju već samo nudi dobar osjećaj. Ako se fokusiramo na krivu stvar promašiti ćemo poantu. U životu najveći je izazov stati na loptu, revidirati sve prikupljene informacije, vidjeti imamo li sve od informacija što nam treba zasad da možemo kvalitetno prosuditi svoje iduće korake. Znanje za akciju i budućnost pronaći ćemo putem ali danas najviše od svega nedostaje samog djelovanja ljudi. To što se mnogi vrte u krugu nećemo stavljati u isti koš. Ne smije se kretanje brkati s napretkom niti se misli smiju brkati s akcijom. Misli su stavovi ili razmišljanja, ne djelovanje. Samo djelovanje pruža tu ugodu za kojom svi žude iako ju miješaju s odredištem.
Predavanje porocima ili nekontroliranom užitku nema dobar kraj zato jer te stvari niti ne mogu biti dobar cilj. Kroz takve rutine um ostaje izgubljen u mraku i zavijen u ništavilo. U takvoj atmosferi um radi protiv vas, a vaše loše odluke u tom trenu on će vam prezentirati kao dobre, dok ne bude prekasno.
Nema ispravnog puta – ima mnogo opcija od kojih svaka nudi svoje putovanje. Trebamo li sve znati kada krenemo na put? Ne, niti možemo. U tome je smisao – treba biti tragač za istinom, svojom i općenitom, biti dovoljno odvažan pred sobom da kažeš da ćeš nešto napraviti i da onda to napraviš bez obzira na okolnosti i druge ljude.
Vjerovanje u vlastitu snagu i sposobnost stvaranja onoga što ne postoji kada ste krenuli – to je ono što će donijeti u vaš život ono što tražite…