Kratka priča o vikingu koji je uvučen u još jednu bitku koja bi ujedno mogla biti i njegova posljednja…
Zora je bila na pomolu. Dignuvši pogled da vidi preostale zvijezde shvatio je kako bi ovo mogao biti njegov posljednji dan života.
Sanjao je nekoć o bogatim dverima iza zvijezda, Valhalla – jedino mjesto o kojem svaki ratnik sanja i nada se da će biti dostojan da bi bio sazvan na svoj konačni počinak u Zlatne Dveri u pratnji moćnih Valkira.
Smrt? Osjećaj mu nije bio stran, niti ga se bojao; ionako nije bio živ već godinama. Bijaše slomljena srca nakon što je toliko svoje ljubavi davao i osjećao, a nikada nije dobio niti tračak natrag i konačno mu se srce pretvorilo u kamen.
Iako je bio njihov najvrijedniji borac, najhrabriji i najsmioniji od svih, osjećao se poput sjenke – prazne ljušture – nije osjećao ništa doli praznine i boli gdje su emocije trebale živjeti. Dao bi drage volje svoj život, kako bi zaštitio Njenu zlatnu kosu od bilo kojeg zla na ovom svijetu, ali sada više nije imao za što se boriti. Njegovi osjećaji su bili izdani, stvari nisu bile kao nekad.
Kada je ustao, osjetio je svoje teško tijelo kako se polako pomiče i odjednom je shvatio kako su ga godine sustigle. Više nije imao onaj čisti zanos i energiju poput svojih drugova ali je zato imao iskustvo stečeno u mnogim bitkama. Gledajući oko sebe vidio je svoje prijatelje; neke kako spavaju, neke potpuno budne kako razmišljaju o tome što dolazi i znao je da do kraja ovog dana mnogi od njih neće više obitavati na ovom svijetu – nikada se neće vratiti. Razmišljao je o tome koliko će života biti promijenjeno nakon ovog dana; toliko boli i tuge, a zašto? Za nekoliko milja zemlje, za moć?
Ne. To nisu bili razlozi. To su bile samo izlike za ljudsku proždrljivost i zlo. Ljudska arogancija u najosnovnijem obliku.
Što se dogodilo s emocijama poput milosti, pokajanja ili ljubavi? Činilo mu se da su takve emocije iščezle s lica zemlje. Nije to htio vjerovati ali tako je izgledalo. Iako je ubrzo trebao okrenuti dvadeset i devetu stranicu svog života, on nikada nije osjetio ljubav u svom najljepšem obliku, niti je znao kako je preživio sve te godine bez da je ikada osjetio taj osjećaj. Njegovo srce je bilo hladno kao ledena zima što mu je šibala lice bez milosti; ne, njegovo srce je bilo hladnije.
Čitavo jutro je bila izmaglica. Izmaglica slika iz života koji mu se činio toliko dalek da mu se učinilo da to nije njegov život. Rogovi su se oglasili, njegovi ljudi su bili spremni. Čvrsta lica, krute ruke koje nose oruđa smrti svojim neprijateljima. Poredali su se rame uz rame iščekujući njegovu naredbu.
Vidio je prve linije neprijateljske vojske kako su počele galopirati prema njima s mržnjom u očima ali on ih nije mrzio; sasjekao je stotine zlih ljudi ali oni su ipak bili ljudi. Oni su samo pokušavali živjeti svoj život kako su oni smatrali da je najbolje.
Kako su se približavali, buka je postajala sve glasnija, ratni povici pomiješani sa zveckanjem oklopa i mačeva, topot konja – vojska vitezova je jahala prema svojoj sudbini.
Konačno je mahnuo svojim ljudima i polako je krenuo naprijed; njegovi ratnici su ga pratili. Njihov hod je prerastao u juriš, njihove noge su ih nosile bliže njihovom neprijatelju i sudbini svakom sekundom. Sudbini koju su protkale Norne; nitko joj nije mogao pobjeći. Znao je da je ovo njegov trenutak i ako je imao išta drago u svom životu – ovo je bio čas da to obrani.
Obuhvatio je čvrsto dršku sjekire i odapeo prvi udarac na nečasne križare. Njegov prvi zamah s lakoćom odrubio je glavu visokom vitezu, našavši mekano mjesto između njegove kacige i oklopa na prsima. Dok se okrenuo da pronađe sljedeću metu vidio je svoje prijatelje kako su zauzeti vlastitim duelima, boreći se protiv sveprisutne Smrti na polju bitke.
Bez da je razmišljao o tome, dignuo je svoj teški drveni štit da zaustavi nadolazeći mač dok je drugom rukom zabio sjekiru direktno u središte kacige svog neprijatelja, kriveći metal unutra prema njegovoj, sad beživotnoj, glavi.
Zvuci rasplamsavajuće bitke oko njega su bili zaglušujući; zveket mačeva, neljudski povici, kletve, fijukanje strijela iznad njihovih glava, zvuk razmrskavanja štitova…
Dok je jedva uspio odbiti još jedan brutalan napad imao je tek toliko vremena da očima obuhvati prostor oko sebe, a ono što je vidio su bile slike koje će nositi sa sobom u vječnost; krvavo-crven snijeg pokriven truplima od kojih je mnoga prepoznao. Bitka se bližila svome kraju, istom onom kraju kojeg su se pribojavali. Iako su njihova srca i sjekire bili voljni, njegovih ljudi je bilo premalo.
Gledajući oko sebe, viteška premoć u brojevima je bila bolno očita: na mjesto svakog hrabrog vikinga bar trojica su uzela njegovo mjesto i nažalost čak ni najhrabriji ratnici nisu se mogli boriti protiv okrutne realnosti brojeva.
Ipak, poput lava se borio, jedan od posljednjih koji su preostali; s pjenom u ustima i široko otvorenih očiju, pohlepno je udisao zrak, sjetio se Nje. Sasjekavši četvoricu koji su ga napali shvatio je da je njegova bitka gotova. Niti jedan pješak se više nije približio, niti je bilo potrebe; bio je okružen strijelcima.
Piljio je prazno ispred sebe spustivši svoj štit i sjekiru uz bokove. Sve što je osjetio u tom momentu bila je njegova smrznuta brada i krv kako teče niz njegove umorne ruke, gotovo smirujući ga.
Podigao je glavu i pogledao Smrti u oči – Ona je bila spremna da skoči s lukova ljudi koji su stajali ispred njega. Smrti koja se sakrila u savršenom letu strijele koja će završiti taj isti let u njegovom srcu.
Tako je stajao, posljednji od vikinga – ponosan i tužan – prizor kojeg su se čak i križari sjetili u svojim pričama o osvajanjima dalekih zemalja; priča o Posljednjem Vikingu koji nije niti trepnuo kada mu je strijela probila srce, niti se pomaknuo kada mu se druga strijela zabila u prsa. Konačno kada su ga još dvije strijele pogodile u leđa počeo je polako padati na svoja koljena, otkrivajući ništa doli jedne suze koja se pojavila u njegovom oku i nastavila put niz njegovo lice pokriveno krvlju i orošeno znojem. Svojim posljednjim dahom šapnuo je Njeno ime i zatvorio oči; još jedna suza se otkotrljala niz njegovo tužno lice…