Kada netko kaže da ovaj ili ova ‘živi u vlastitom mjehuriću’ često se radi o floskuli (floskula je u drevnoj retorici označavala sažetak misli, ali u današnje vrijeme taj pojam često označava rečenicu bez sadržaja i često se rabi pogrdno).
Da se razumijemo, ta floskula se 99% vremena i koristi pogrdno kada govornik želi sugovornika omalovažiti, ali što sam stariji istih tih 99% vremena shvaćam takav komentar kao veliki kompliment!
Moja supruga na pogrdne komentare komentira da je ponosna na naš mjehurić i da će ga uvijek braniti. U našim glavama izrađivanje istog tog mjehurića znači da smo uspjeli stvoriti svoj mikro svijet koji nama i našoj obitelji funkcionira, a to nije mala stvar.
Ako uzmemo premisu da je svaka individua drugačija i posebna onda bi pravilan zaključak bio da svima neće odgovarati ista stvar. To dakle znači da ‘uobičajen’ način života za većinu neće odgovarati gotovo nikome!
No zašto se onda mnogi toliko žele oduprijeti tome i žele omalovažiti tuđi mjehurić? U pitanju je sreća tj. nesreća.
Postoji jedna vrlo delikatna tema o ljudskoj sreći. U našem društvu (zasad) nije podobno pričati o sreći. Kada te netko pita “kako si?” ili “kako ide?” on ne želi čuti istinu. Ta osoba se samo želi povezati i na kraju reći ‘i ja isto’. To znači, ako naš sugovornik nije sretan ili krpa kraj s krajem on svakako ne želi čuti da ste sretni ili uspješni. Kada to znamo, onda znamo da je društveno pravilan odgovor zapravo neutralan odgovor. Ljudska sreća je tema na kojoj se ljudi vrlo lako samoranjavaju. Mnogi se vode time da znaju da je nešto teško stvoriti, a lako uništiti i onda dakako, radije pokušavaju drugom nešto poružniti ili probati uništiti, nego da sami to izgrade. U ovom kontekstu to bi bila sreća i izradnja vlastita mjehurića gdje će ta sreća prosperirati.
Ako detaljnije pogledamo što konstrukcija takvog mjehurića podrazumijeva ili postiže onda je to svakako izoliranje stvari koje nam sistemski ne odgovaraju i podupiranje stvari koje nas čine sretnima.
Kaže se da je najveća forma samorealizacije kada ne tražimo potvrdu izvan nas nego znamo iznutra koliko vrijedimo.
Biti samokritičan nije lako, ali je presudna stepenica za bilo kakvo traženje i stvaranje sreće u našim životima. To svakako nije lak posao niti je spontan posao.
Sreća se formira, nadograđuje, uređuje i održava.
Za sreću također moram priznati, treba i malo – sreće. Nije ju lako vidjeti dok se traži niti znati što to točno tražimo, ali kada ju nađete – držite ju objeručke i ne puštajte.
Zaštitite ju i NIKADA ju ne puštajte!
Želim vam od srca da spoznate sreću vlastitog (sretnog) mjehurića… a tuđe mjehuriće poštujte!